Approfondimento delle letture della liturgia
Profundización de las lecturas de la liturgia
Poglobitev Božje besede
Produbljivanje liturgijskih čitanja
Pogłębienie czytań liturgicznych
Per capire meglio il significato teologico-spirituale della seconda lettura, tratta dalla Lettera a Tito, conviene prendere qualche versetto in più.
Una parte della lettura è presa dal secondo capitolo. Prima di questo passo, Paolo raccomanda a Tito di insegnare una serie di cose anche molto pratiche e concrete, che riguardano gli anziani, le anziane e poi i giovani e gli schiavi. Ma già il primo capitolo è pieno di raccomandazioni e di insegnamenti pratici, scritti quasi in forma di precetti. Però, ad un certo punto, fa riferimento a precetti che potrebbero in qualche modo rifarsi a quelli giudaici, facendo chiaramente capire che non si tratta di un insegnamento in quel senso. Addirittura dice che “a questi tali bisogna chiudere la bocca, perché sconvolgono intere famiglie” (Tt 1,11).
Perciò Paolo dice che Tito deve correggere queste impostazioni “perché vivano sani nella fede e non diano retta a favole giudaiche e a precetti di uomini che rifiutano la verità” (Tt 1,13-14).
Il modo di impegnarsi concretamente nel bene nella vita quotidiana è radicalmente cambiato rispetto ai precetti e alle leggi dell’Antico Testamento. “È apparsa infatti la grazia di Dio, che porta la salvezza a tutti gli uomini e ci insegna a rinnegare l’empietà e i desideri mondani e a vivere in questo mondo con sobrietà, con giustizia e con pietà nell’attesa della beata speranza e della manifestazione della gloria del nostro grande Dio e Salvatore Gesù Cristo” (Tt 2,11-13).
La salvezza avvenuta fa la differenza assoluta. Prima era un precetto, un comandamento e bisognava seguirlo e realizzarlo nel comportamento, nel pensare, nel parlare, nell’agire. Ora tutto cambia radicalmente perché, fare le opere buone e tenere un comportamento di giustizia manifesta la salvezza che mi ha raggiunto.
“Egli ha dato se stesso per noi per riscattarci da ogni iniquità e formare per sé un popolo puro che gli appartenga, pieno di zelo per le opere buone” (Tt 2,14).
Non ci salveremo e guadagneremo qualcosa con le nostre opere buone. È il Signore che ci ha riscattato. Allora le nostre opere buone manifestano il suo amore per noi e la sua salvezza che ci rende operosi, li esprimono.
Noi, ormai salvati da Cristo e in Cristo, partecipiamo al suo modo di operare. “Se non compio le opere del Padre mio non credetemi; ma se le compio, anche se non credete a me, credete alle opere, perché sappiate e conosciate che il Padre è in me, e io nel Padre” (Gv 10,37-38).
L’opera manifesta un modo di esistere. Anzi, esattamente un modo con cui si vive la natura umana di cui Cristo ci rende partecipi.
Il nostro darsi da fare manifesta il nostro fondamento relazionale: che noi siamo in Cristo e che c’è il Padre che si manifesta nei suoi figli. La figliolanza divina traspare nella nostra umanità, proprio quando agisce, quando opera. Infatti, siamo salvati dalla sua misericordia, e questa rimane come una caratteristica dei redenti ed è il Figlio che realizza in noi la misericordia del Padre. “Ma quando apparve la bontà di Dio, salvatore nostro, e il suo amore per gli uomini, egli ci ha salvati, non per opere giuste da noi compiute, ma per la sua misericordia” (Tt 3,4-5). È molto forte questa affermazione, che non permette di pensare che noi possiamo guadagnare la salvezza in qualche modo con il nostro impegno, addirittura con le opere giuste. No! Si tratta di un dono totalmente gratuito, così come è stato un dono totalmente gratuito il suo Figlio, mandato a noi nella storia assumendo e vivendo l’umanità nel suo amore di Figlio con il Padre. Infatti, noi siamo chiamati ad essere misericordiosi come è misericordioso il Padre (cf Lc 6,36).
È proprio la sua misericordia che ci rigenera. E chi è generato, dicevano molti padri, assomiglia a chi lo genera. “Egli ci ha salvati, non per opere giuste da noi compiute, ma per la sua misericordia, con acqua che rigenera e rinnova nello Spirito Santo, che Dio ha effuso su di noi in abbondanza per mezzo di Gesù Cristo, salvatore nostro” (Tt 3,5-6). Nel sottofondo si vede l’immagine di Cristo che esce dalle acque del Giordano. Allora si squarcia il cielo e il Padre lo proclama Figlio amato. E Cristo è il Figlio suo, ma vero uomo. Con il nostro battesimo noi veniamo innestati nella sua umanità, e la voce del Padre proclama anche la nostra verità. Battezzati nell’acqua e nello Spirito Santo, nasciamo di nuovo, risuscitiamo da una vita destinata a morire ad una vita, la zoē, con la quale comincia a vivere la nostra realtà umana al modo di Cristo. Perciò si manifesta la sua vita e la nostra umanità gli diventa simile. Nello slavo antico il santo si diceva “podoben” – simile – e la Madre di Dio era detta “prepodobnaja”, cioè similissima.
Ecco che le nostre opere manifestano colui a cui assomigliamo. Il nostro io è morto ed è risuscitato il nuovo, quello filiale che partecipa all’io di Cristo: “Non vivo più io, ma Cristo in me” (Gal 2,20).
Il mio io ora è fondato nella zoē, nella vita di Dio, costituita come agape. Perciò non teme più per sé stesso, non deve dimostrare niente a nessuno, è amato dal Padre e perciò si dona attraverso il bios e la psychē. Proprio come Cristo nella sua esperienza nella storia.
Chi sa come ha potuto trionfare il tentatore, che negli ultimi secoli è riuscito a far scordare queste cose e ha fatto emergere come realtà primaria il nostro impegno. Come se tutto stesse nel capire il contenuto della fede e poi premere l’acceleratore della volontà per realizzarlo nella vita. Le opere sono diventate il perno centrale di tutta la vita ecclesiale. Ma è strano che il passaggio alla zoē, alla figliolanza, all’agape non è poi stato sottolineato così massicciamente. Anzi oggi molti dicono che le opere hanno soffocato le persone, con il risultato che, per una sorta di contrappasso, ora si stanno svuotando e diminuiscono. E spesso sono proprio asciutte di comunione e misericordia.
Ma, verso la fine della lettera, Paolo esorta: “Imparino così anche i nostri a distinguersi nel fare il bene per le necessità urgenti, in modo da non essere senza frutti” (Tt 3,14).
Che cosa è il frutto? È esattamente un’altra cosa rispetto all’opera. Lo stesso Paolo precisa di che cosa si tratta. “Del resto sono ben note le opere della carne” (Gal 5,19). Dice “opere” perché hanno il suo punto di azione dell’io della nostra carne. “Il frutto dello Spirito invece è amore…” (Gal 5,22).
Il nostro modo di agire è frutto dell’acqua, che ci rigenera, e dello Spirito Santo. Perciò l’opera dei cristiani è estranea all’autoaffermazione, al gareggiare, al giudicare, e manifesta perciò lo Spirito Santo, cioè la zoē, che si riconosce per dei tratti caratteristici: “amore, gioia, pace, magnanimità, benevolenza, bontà, fedeltà, mitezza, dominio di sé; contro queste cose non c’è legge” (Gal 5,22-23).
Se il nostro operare non manifesta la salvezza che ci ha raggiunto, non solo che non serve a niente, ma offusca la salvezza che Cristo ha operato secondo la volontà del Padre.
SEMI è la rubrica del Centro Aletti disponibile ogni mercoledì.
Ogni settimana, oltre all’omelia della domenica in formato audio, sarà disponibile sul sito LIPA un approfondimento delle letture della liturgia eucaristica domenicale o festiva.
Para comprender mejor el sentido teológico-espiritual de la segunda lectura, tomada de la Epístola a Tito, conviene detenerse en algunos versículos.
Parte de la lectura está tomada del capítulo segundo. Antes de este pasaje, Pablo recomienda a Tito que enseñe una serie de cosas muy prácticas y concretas, relativas a los ancianos, a los ancianos y luego a los jóvenes y a los esclavos. Pero ya el primer capítulo está lleno de recomendaciones y enseñanzas prácticas, escritas casi en forma de preceptos. En un momento dado, sin embargo, se refiere a preceptos que de alguna manera podrían referirse a los judíos, dejando claro que no se trata de una enseñanza en ese sentido. Incluso dice que «hay que callar a estos tales, porque trastornan a familias enteras» (Tito 1:11).
Por eso Pablo dice que Tito debe corregir estos planteamientos «para que vivan sólidamente en la fe y no presten atención a las fábulas judías y a los preceptos de hombres que rechazan la verdad» (Tito 1:13-14).
La forma concreta de hacer el bien en la vida cotidiana ha cambiado radicalmente en comparación con los preceptos y leyes del Antiguo Testamento. «Porque ha aparecido la gracia de Dios, que trae la salvación a todos los hombres y nos enseña a renegar de la impiedad y de los deseos mundanos y a vivir en este mundo sobria, justa y piadosamente, aguardando la esperanza bienaventurada y la manifestación de la gloria de nuestro gran Dios y Salvador Jesucristo» (Tito 2, 11-13).
La salvación que ha tenido lugar marca la diferencia. Antes era un precepto, un mandamiento, y había que seguirlo y cumplirlo en el comportamiento, en el pensar, en el hablar, en el actuar. Ahora todo cambia radicalmente porque hacer buenas obras y comportarse rectamente manifiesta la salvación que me ha llegado.
«Se entregó a sí mismo por nosotros para redimirnos de toda iniquidad y formar para sí un pueblo puro que le pertenezca, lleno de celo por las buenas obras» (Tito 2, 14).
No nos salvaremos ni ganaremos nada con nuestras buenas obras. Es el Señor quien nos ha redimido. Luego nuestras buenas obras manifiestan su amor por nosotros y su salvación que nos hace laboriosos, las expresan.
Nosotros, ahora salvados por Cristo y en Cristo, participamos de su modo de obrar. «Si no hago las obras de mi Padre, no me creáis; pero si las hago, aunque no me creáis a mí, creed a las obras, para que conozcáis y sepáis que el Padre está en mí y yo en el Padre» (Jn 10, 37-38).
Las obras manifiestan un modo de existir. En efecto, exactamente un modo de vivir la naturaleza humana de la que Cristo nos hace partícipes.
Nuestra ocupación manifiesta nuestro fundamento relacional: que estamos en Cristo y que ahí está el Padre manifestándose en sus hijos. La filiación divina resplandece en nuestra humanidad, precisamente cuando actúa, cuando obra. En efecto, somos salvados por su misericordia, y ésta permanece como característica de los redimidos, y es el Hijo quien realiza en nosotros la misericordia del Padre. «Pero cuando se manifestó la bondad de Dios, nuestro Salvador, y su amor a los hombres, nos salvó, no por las obras justas que hubiéramos hecho, sino por su misericordia» (Tito 3,4-5). Esta es una afirmación muy fuerte, que no nos permite pensar que de alguna manera podemos ganarnos la salvación por nuestros propios esfuerzos, ni siquiera por obras justas. ¡No! Es un don totalmente gratuito, como lo fue su Hijo, enviado a nosotros en la historia asumiendo y viviendo la humanidad en su amor de Hijo con el Padre. En efecto, estamos llamados a ser misericordiosos como el Padre es misericordioso (cf. Lc 6, 36).
Es precisamente su misericordia la que nos regenera. Y el que es engendrado, decían muchos padres, se parece al que lo engendra. «Nos ha salvado, no por obras justas que nosotros hayamos hecho, sino por su misericordia, con agua que regenera y renueva en el Espíritu Santo, que Dios ha derramado abundantemente sobre nosotros por Jesucristo nuestro Salvador» (Tito 3, 5-6). En el fondo vemos la imagen de Cristo saliendo de las aguas del Jordán. Entonces el cielo se rasga y el Padre lo proclama Hijo predilecto. Y Cristo es su Hijo, pero un verdadero hombre. Por nuestro bautismo estamos injertados en su humanidad, y la voz del Padre proclama también nuestra verdad. Bautizados en el agua y en el Espíritu Santo, nacemos de nuevo, resucitamos de una vida destinada a morir a una vida, la zoē, con la que nuestra realidad humana comienza a vivir a la manera de Cristo. Así se manifiesta su vida y nuestra humanidad se asemeja a él. En eslavo antiguo, al santo se le llamaba ‘podoben’ -similar- y a la Madre de Dios se le llamaba ‘prepodobnaja’ -similar-.
Aquí, nuestras obras manifiestan a quien nos parecemos. Nuestro yo ha muerto y ha resucitado el nuevo, el yo filial que participa del yo de Cristo: «Ya no vivo yo, sino Cristo en mí» (Gal 2,20).
Mi yo está ahora cimentado en el zoē, en la vida de Dios, constituido como ágape. Por eso ya no teme por sí mismo, no tiene que demostrar nada a nadie, es amado por el Padre y por eso se da a sí mismo a través del bios y del psychē. Igual que Cristo en su experiencia en la historia.
Quién sabe cómo ha podido triunfar el tentador, que en los últimos siglos ha conseguido hacernos olvidar estas cosas y ha hecho emerger como realidad primera nuestro compromiso. Como si todo consistiera en comprender el contenido de la fe y luego apretar el acelerador de la voluntad para realizarlo en la vida. Las obras se han convertido en el eje central de toda la vida eclesiástica. Pero es extraño que no se haya insistido tanto en el paso a zoē, a la filiación, al ágape. Al contrario, muchos dicen hoy que las obras han asfixiado a las personas, con el resultado de que, por una especie de contrapeso, ahora se vacían y disminuyen. Y a menudo se secan de comunión y de misericordia.
Pero, hacia el final de la carta, Pablo exhorta: «Que también los nuestros aprendan así a distinguirse en hacer el bien por las necesidades apremiantes, para que no queden sin fruto» (Tito 3,14).
¿Qué es el fruto? Es exactamente otra cosa que la obra. El mismo Pablo especifica lo que es. «Además, las obras de la carne son bien conocidas» (Gal 5,19). Dice «obras» porque tienen su punto de acción en el yo de nuestra carne. «En cambio, el fruto del Espíritu es el amor…» (Ga 5,22).
Nuestro modo de actuar es fruto del agua, que nos regenera, y del Espíritu Santo. Por eso, el obrar de los cristianos es ajeno a la autoafirmación, a competir, a juzgar, y por eso manifiesta el Espíritu Santo, es decir, la zoē, que se reconoce por unos rasgos característicos: «amor, alegría, paz, magnanimidad, benignidad, bondad, fidelidad, mansedumbre, dominio de sí; contra esto no hay ley» (Gal 5,22-23).
Si nuestro trabajo no manifiesta la salvación que nos ha llegado, no sólo es inútil, sino que oscurece la salvación que Cristo ha obrado según la voluntad del Padre.
SEMILLAS es una publicación del Centro Aletti disponible todos los miércoles.
Cada semana, además del audio de la homilía dominical, estará disponible en el sitio de LIPA un comentario a las lecturas de la Liturgia del Domingo, como así también a las lecturas de la semana.
(Poglobitev se nanaša na drugo berilo, ki je tokrat v Italiji drugačno kot v Sloveniji)
Za boljše razumevanje teološko-duhovnega pomena drugega berila, ki je vzeto iz Pisma Titu, je dobro pogledati nekaj vrstic več.
Del berila je vzet iz drugega poglavja. Pred tem odlomkom Pavel priporoča Titu, naj poučuje vrsto zelo praktičnih in konkretnih stvari, ki zadevajo stare može, stare ženske in nato mlade ter sužnje. A že prvo poglavje je polno priporočil in praktičnih naukov, zapisanih skoraj v obliki predpisov. Na neki točki pa se nanaša na predpise, ki bi se lahko nanašali na judovske, vendar dá jasno razumeti, da ne gre za poučevanje v tem smislu. Pravi celo, da je »tem treba zapreti usta, saj cele družine spodkopavajo« (Tit 1,11).
Pavel zato pravi, da mora Tit popraviti te pristope, »da bodo ozdraveli v veri in ne bodo nasedali judovskim bajkam in nauku ljudi, ki resnici obračajo hrbet« (Tit 1,13-14).
Način konkretnega truda v dobrem v vsakdanjem življenju se je radikalno spremenilo z ozirom na predpise in zapovedi Stare zaveze. »Razodela se je namreč Božja milost, ki rešuje vse ljudi. Vzgaja nas, naj se odpovemo brezbožnosti in posvetnim poželenjem ter razumno, pravično in res pobožno živimo v sedanjem veku, ko pričakujemo, da se bosta uresničila blaženo upanje in pojavitev slave vélikega Boga in našega odrešenika Jezusa Kristusa« (Tit 2,11-13).
Odrešenje, ki se je zgodilo, predstavlja popolno razliko. Prej sta bila pravilo in zapoved in jima je bilo treba slediti ter ju izpolnjevati v obnašanju, razmišljanju, govorjenju in delovanju. Zdaj pa se je vse radikalno spremenilo, kajti opravljanje dobrih del in pravično ravnanje razodeva odrešenje, ki je doseglo človeka.
»[On] je dal sam sebe za nas, da bi nas odkupil iz vse nepostavnosti in nas zase očistil kot lastno ljudstvo, ki je vneto za dobra dela« (Tit 2,14).
Ne bomo se odrešili in si pridobili nečesa s svojimi dobrimi deli. Gospod je tisti, ki nas je odkupil. Naša dobra dela torej razodevajo njegovo ljubezen do nas in njegovo odrešenje, ki nas naredi dejavne.
Mi, ki smo že odrešeni od Kristusa in v Kristusu, smo udeleženi pri njegovem načinu delovanja. »Če ne opravljam del svojega Očeta, mi ne verjemite; če pa jih opravljam, verjemite delom, če že ne verjamete meni, da boste spoznali in spoznavali, da je Oče v meni in jaz v Očetu« (Jn 10,37-38).
Dela razodevajo način obstoja. Še več: razodevajo način, kako živimo človeško naravo, katere nas Kristus stori deležne.
Naše delovanje razodeva naš odnosni temelj: da smo v Kristusu in da se Oče razodeva v svojih otrocih. Božje sinovstvo se vidi v naši človeškosti, v našem delovanju. Odrešeni smo namreč po njegovem usmiljenju in le-to ostane značilnost odrešenih ter Sin v nas uresničuje Očetovo usmiljenje. »Ko pa sta se pojavili dobrota in človekoljubnost Boga, našega odrešenika, nas je rešil, a ne zaradi del pravičnosti, ki bi jih storili mi, marveč po svojem usmiljenju« (Tit 3,4-5). To je zelo močna izjava, ki ne dopušča, da bi mislili, da si lahko kako zaslužimo odrešenje s svojim trudom ali celo z deli pravičnosti. Ne! Za popolnoma zastonjski dar gre, tako kot je bil popolnoma zastonjski dar njegov Sin, ki je bil poslan k nam v zgodovini in je vzel nase človeškost ter jo živel v svoji ljubezni Sina z Očetom. Poklicani smo namreč, da bi bili usmiljeni, kakor je usmiljen Oče (prim. Lk 6,36).
Prav njegovo usmiljenje je tisto, kar nas prerodi. Kdor pa je rojen, so rekli mnogi očetje, je podoben tistemu, ki ga rodi. »[On] nas je rešil, a ne zaradi del pravičnosti, ki bi jih storili mi, marveč po svojem usmiljenju, s kopeljo prerojenja in prenovitve po Svetem Duhu. Tega je po našem odrešeniku Jezusu Kristusu obilno izlil na nas« (Tit 3,5-6). V ozadju vidimo podobo Kristusa, ki prihaja iz jordanske vode. Odpre se nebo in Oče razglasi ljubljenega Sina. Kristus je njegov Sin, pa vendar pravi človek. S krstom smo vcepljeni v njegovo človeškost in Očetov glas razglasi tudi našo resnico. Krščeni v vodi in v Svetem Duhu smo ponovno rojeni, vstanemo iz življenja, ki mu je usojeno umreti, v življenje kot zoē, s katerim naša človeška resničnost začne živeti na Kristusov način. Zato se razodene njegovo življenje in naša človeškost mu postane podobna. V starocerkvenoslovanščini so svetnika imenovali »podoben« in Božjo mater »prepodobnaja«, to je: najbolj podobna.
Tu se vidi, da naša dela razodevajo njega, ki smo mu podobni. Naš »jaz« je umrl in je vstal novi, sinovski »jaz«, ki je udeležen pri Kristusovem »jazu«: »Ne živim več jaz, ampak Kristus živi v meni« (Gal 2,20).
Moj »jaz« je zdaj utemeljen v življenju kot zoē, v Božjem življenju, ki je življenje zastonjske ljubezni (agape). Zato se ne boji več zase, ni mu treba nikomur nič dokazovati, Oče ga ljubi in se zato daruje preko življenja kot bios in kot psychē. Tako kot je živel Kristus v svoji izkušnji v zgodovini.
Kdo ve, kako je lahko slavil zmago skušnjavec, ki mu je v zadnjih nekaj stoletjih uspelo, da smo pozabili na te stvari, in kot prvo resničnost pokazali svoj trud. Kot da bi bilo vse odvisno od razumevanja vsebine vere, potem pa pritiskanja na voljo, da to uresničimo v življenju. Središče vsega cerkvenega življenja so postala dela. Vendar je čudno, da prehod k življenju kot zoē, k sinovstvu, k zastonjski ljubezni (agape) ni bil tako močno poudarjen. Nasprotno, mnogi danes pravijo, da so dela zadušila ljudi, in rezultat tega je, da se praznijo in zmanjšujejo. In pogosto je v njih tako malo občestva in usmiljenja.
Toda proti koncu pisma Pavel spodbuja: »A tudi naši naj se naučijo skrbeti za dobra dela, če se kje pokaže huda potreba, da ne bodo brez sadu« (Tit 3,14).
Kaj je sad? Nekaj povsem drugega kot delo. Pavel sam razloži, za kaj gre. »Sicer pa so dela mesa očitna« (Gal 5,19). Pravi »dela«, saj tak človek deluje iz »jaza« svojega mesa. »Sad Duha pa je: ljubezen …« (Gal 5,22).
Naš način delovanja je sad vode, ki nas prerodi, in je sad Svetega Duha. Zato je delom kristjanov tuje samouveljavljanje, tekmovanje, sodbe. Namesto tega razodevajo Svetega Duha, to je življenje kot zoē, ki se prepozna po značilnih lastnostih: »ljubezen, veselje, mir, potrpežljivost, blágost, dobrotljivost, zvestoba, krotkost, samoobvladanje. Zoper te stvari ni postave« (Gal 5,22-23).
Če naše delovanje ne razodeva odrešenja, ki nas je doseglo, ne le, da ničemur ne služi, ampak zamegljuje odrešenje, ki ga je Kristus uresničil po Očetovi volji.
SEMENA je rubrika Centra Aletti, ki je na voljo vsako sredo.
Vsak teden je na spletni strani LIPE poleg nedeljske homilije v zvočni obliki (v italijanščini) na voljo tudi poglobitev Božje besede nedeljske ali praznične svete maše.
Za bolje razumijevanje teološko-duhovnog značenja drugog čitanja, koje je uzeto iz Poslanice Titu, dobro je pogledati još nekoliko redaka.
Dio čitanja preuzet je iz drugog poglavlja. Prije tog odlomka, Pavao preporučuje Titu da podučava niz vrlo praktičnih i konkretnih stvari, koje se tiču staraca, starica a zatim mladih i robova. No već je prvo poglavlje puno preporuka i praktičnih učenja, napisanih gotovo u obliku propisa. Međutim, na jednom se mjestu poziva na propise koji bi se mogli odnositi na židovske propise, ali jasno dajući do znanja da se ne radi o poučavanju u tom smislu. Čak kaže da „njima treba začepiti usta jer cijele domove prevraćaju“ (Tit 1,11).
Stoga Pavao kaže da Tit mora ispraviti te pristupe „da budu zdravi u vjeri, da ne prianjaju uza židovske bajke i propise ljudi koji se odvraćaju od istine“ (Tit 1,13-14).
Način konkretnog zalaganja u dobru u svakodnevnom životu radikalno se promijenio s obzirom na propise i zakone Staroga zavjeta. „Pojavila se doista milost Božja, spasiteljica svih ljudi; odgojila nas da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih požuda te razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svijetu, iščekujući blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista“ (Tit 2,11-13).
Spasenje koje se dogodilo predstavlja apsolutnu razliku. Prije je to bio propis, zapovijed i njih je trebalo slijediti i izvršavati u ponašanju, u mišljenju, u govoru, u djelovanju. Ali sada se sve radikalno promijenilo jer činjenje dobrih djela i pravedno ponašanje očituju spasenje koje je zahvatilo čovjeka.
„On sebe dade za nas da nas otkupi od svakoga bezakonja i očisti sebi Narod izabrani koji revnuje oko dobrih djela“ (Tit 2,14).
Nećemo se spasiti i nešto postići svojim dobrim djelima. Gospodin je taj koji nas je otkupio. Naša dobra djela stoga očituju njegovu ljubav prema nama i njegovo spasenje koje nas čini djelatnima.
Mi, koji smo već spašeni po Kristu i u Kristu, sudjelujemo u njegovu načinu djelovanja. „Ako ne činim djela Oca svoga, nemojte mi vjerovati. Ali ako činim, sve ako meni i ne vjerujete, djelima vjerujte pa uvidite i upoznajte da je Otac u meni i ja u Ocu“ (Iv 10,37-38).
Djela očituju način postojanja. Štoviše, očituju način na koji živimo ljudsku narav, a Krist nas je učinio dionicima toga načina življenja ljudske naravi.
Naši postupci očituju temelj naših odnosa: da smo u Kristu i da se Otac očituje u svojoj djeci. Božje sinovstvo se vidi u našem čovještvu, u našem djelovanju. Naime, njegovim smo milosrđem spašeni i to ostaje obilježje otkupljenih, a Sin u nama ostvaruje Očevo milosrđe. „Ali kad se pojavila dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega, Boga, on nas spasi ne po djelima što ih u pravednosti mi učinismo, nego po svojem milosrđu“ (Tit 3,4-5). To je vrlo jaka izjava koja nam ne dopušta da mislimo da možemo nekako zaslužiti spasenje svojim zalaganjem ili čak djelima pravednosti. Ne! To je potpuno besplatan dar, kao što je bio potpuno besplatan dar njegova Sina koji je poslan nama u povijesti i preuzeo na sebe čovještvo i živio ga u svojoj ljubavi Sina s Ocem. Naime, pozvani smo biti milosrdni kao što je Otac milosrdan (usp. Lk 6,36).
Upravo nas njegovo milosrđe preporađa. A onaj tko je rođen, govorili su mnogi oci, sličan je onome koji ga je rodio. „On nas spasi ne po djelima što ih u pravednosti mi učinismo, nego po svojem milosrđu: kupelji novoga rođenja i obnavljanja po Duhu Svetom, koga bogato izli na nas po Isusu Kristu, Spasitelju našemu,“ (Tit 3,5-6). U pozadini vidimo sliku Krista koji izlazi iz vode Jordana. Nebo se razdire i Otac ga proglašava ljubljenim Sinom. Krist je njegov Sin, ali i pravi čovjek. Svojim smo krštenjem ucijepljeni u njegovo čovještvo, a Očev glas proglašava i našu istinu. Kršteni u vodi i u Duhu Svetom, nanovo smo rođeni, uskrsavamo iz života koji je osuđen na smrt u život kao zoē, s kojim naša ljudska stvarnost počinje živjeti na Kristov način. Zato se njegov život očituje, a naše čovještvo postaje mu slično. Na staroslavenskom svetac se nazivao „podoben“ – sličan – a Majka Božja „prepodobnaja“, odnosno najsličnija.
Tu se vidi da naša djela očituju onoga kome sličimo. Umro je naš „ja“ i uskrsnuo je novi sinovski „ja“ koji sudjeluje u Kristovom „ja“: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist“ (Gal 2,20).
Moj „ja“ je sada utemeljen u životu kao zoē, u Božjem životu, koji je život besplatne ljubavi (agape). Stoga se više ne boji za sebe, ne mora nikome ništa dokazivati, Otac ga ljubi i zato se daruje kroz život kao bios i kao psychē. Kao što je Krist živio u svom iskustvu u povijesti.
Tko zna kako je mogao izboriti veliku pobjedu napasnik, koji nas je u zadnjih nekoliko stoljeća uspio dovesti do toga da zaboravimo te stvari i da naše zalaganje istaknemo kao prvotnu stvarnost. Kao da sve ovisi o razumijevanju sadržaja vjere i volji da se to provede u životu. Djela su postala središte cjelokupnog crkvenog života. Ali čudno je da prijelaz u život kao zoē, u sinovstvo, u besplatnu ljubav (agape) nije bio tako snažno naglašen. Naprotiv, mnogi danas govore da su djela ugušila ljude, a rezultat je toga da se prazne i smanjuju. A često je u njima tako malo zajedništva i milosrđa.
Ali pred kraj poslanice Pavao potiče: „A i naši neka se uče prednjačiti dobrim djelima u životnim potrebama da ne budu neplodni“ (Tit 3,14).
Što je plod? Upravo nešto sasvim drugačije od djela. Sam Pavao objašnjava o čemu se radi. „A očita su djela tijela“ (Gal 5,19). Kaže „djela“ jer je polazište djelovanja takvog čovjeka „ja“ njegovog tijela. „Plod je pak Duha: ljubav…“ (Gal 5,22).
Naš način djelovanja plod je vode koja nas preporađa i plod Duha Svetoga. Zato je djelima kršćanâ strano samodokazivanje, natjecanje, osude. Umjesto toga, očituju Duha Svetoga, odnosno život kao zoē, koji se prepoznaje po svojim karakterističnim obilježjima: „ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost. Protiv tih nema zakona“ (Gal 5,22-23).
Ako naše djelovanje ne očituje spasenje koje nas je zahvatilo, ne samo da ničemu ne služi, nego zamagljuje spasenje koje je Krist izvršio po Očevoj volji.
SJEMENA je rubrika Centra Aletti dostupna svake srijede.
Svakog tjedna, osim nedjeljne propovijedi u audio obliku (na talijanskom), bit će dostupno na web stranici LIPA produbljivanje nedjeljnih ili blagdanskih čitanja euharistijske liturgije.
Aby lepiej zrozumieć teologiczno-duchowe znaczenie drugiego czytania, zaczerpniętego z Listu do Tytusa, warto zwrócić uwagę na kilka wersetów więcej.
Część czytania pochodzi z drugiego rozdziału. Przed tym fragmentem Paweł zaleca Tytusowi nauczanie szeregu bardzo praktycznych i konkretnych rzeczy, dotyczących starszych mężczyzn i starszych kobiet, a następnie młodych i niewolników. Ale już pierwszy rozdział jest pełen zaleceń i praktycznych nauk, napisanych niemal w formie przykazań. W pewnym momencie jednak odnosi się do przykazań, które w jakiś sposób mogą odnosić się do przykazań żydowskich, dając jasno do zrozumienia, że nie jest to nauczanie w tym sensie. Mówi nawet, że „trzeba im zamknąć usta, gdyż całe domy skłócają, nauczając, czego nie należy, dla nędznego zysku” (Tt 1,11).
Sposób konkretnego zaangażowania się w dobro w codziennym życiu radykalnie się zmienił w porównaniu z nakazami i prawami Starego Testamentu. „Ukazała się bowiem łaska Boga, która niesie zbawienie wszystkim ludziom i poucza nas, abyśmy wyrzekłszy się bezbożności i żądz światowych, rozumnie i sprawiedliwie, i pobożnie żyli na tym świecie, oczekując błogosławionej nadziei i objawienia się chwały wielkiego Boga i Zbawiciela naszego, Jezusa Chrystusa” (Tt 2,11-13).
Zbawienie, które miało miejsce, dokonuje zasadniczej różnicy. Wcześniej był to nakaz, przykazanie, które trzeba było przestrzegać i wypełniać w zachowaniu, w myśleniu, w mówieniu, w działaniu. Teraz wszystko zmienia się radykalnie, ponieważ czynienie dobrych uczynków i sprawiedliwe postępowanie manifestuje zbawienie, które do mnie przyszło.
„Wydał samego siebie za nas, aby odkupić nas od wszelkiej nieprawości i oczyścić sobie lud wybrany na własność, gorliwy w spełnianiu dobrych uczynków” (Tt 2,14).
Nie zostaniemy zbawieni i nie zyskamy niczego dzięki naszym dobrym uczynkom. To Pan nas odkupił. Zatem nasze dobre uczynki manifestują Jego miłość do nas i Jego zbawienie, które czyni nas gorliwymi i je wyraża.
My, którzy jesteśmy już zbawieni przez Chrystusa i w Chrystusie, uczestniczymy w Jego sposobie działania. „Jeżeli nie dokonuję dzieł mojego Ojca, to Mi nie wierzcie! Jeżeli jednak dokonuję, to choćbyście Mnie nie wierzyli, wierzcie moim dziełom, abyście poznali i wiedzieli, że Ojciec jest we Mnie, a Ja w Ojcu” (J 10,37-38).
Dzieło manifestuje sposób istnienia. Dokładniej, sposób życia ludzką naturą, w którym Chrystus czyni nas uczestnikami.
Nasza aktywność manifestuje nasz relacyjny fundament: to, że jesteśmy w Chrystusie i że Ojciec objawia się w swoich dzieciach. Boskie synostwo jaśnieje w naszym człowieczeństwie właśnie wtedy, gdy działa, gdy pracuje. Rzeczywiście, jesteśmy zbawieni przez Jego miłosierdzie, które pozostaje cechą charakterystyczną odkupionych, i to Syn jest tym, który urzeczywistnia w nas miłosierdzie Ojca. „Gdy zaś ukazała się dobroć i miłość Zbawiciela, naszego Boga, do ludzi, nie ze względu na sprawiedliwe uczynki, jakie spełniliśmy, lecz z miłosierdzia swego zbawił nas” (Tt 3,4-5). Jest to bardzo mocne stwierdzenie, które nie pozwala nam myśleć, że możemy w jakiś sposób zasłużyć na zbawienie własnymi wysiłkami, czy też sprawiedliwymi uczynkami. Nie! Jest ono całkowicie darmowym darem, tak jak całkowicie darmowym darem był Jego Syn, posłany do nas w historii przyjmując i przeżywając człowieczeństwo w swojej miłości jako Syn Ojca. Rzeczywiście, jesteśmy wezwani do bycia miłosiernymi, tak jak Ojciec jest miłosierny (por. Łk 6,36).
To właśnie Jego miłosierdzie nas odradza. A ten, kto jest zrodzony, jak mówiło wielu ojców, przypomina tego, który go zrodził. „Nie ze względu na sprawiedliwe uczynki, jakie spełniliśmy, lecz z miłosierdzia swego zbawił nas przez obmycie odradzające i odnawiające w Duchu Świętym, którego wylał na nas obficie przez Jezusa Chrystusa, Zbawiciela naszego” (Tt 3, 5-6). W tle widzimy obraz Chrystusa wychodzącego z wód Jordanu. A potem niebo zostaje rozdarte i Ojciec ogłasza Go umiłowanym Synem.
A Chrystus jest Jego Synem, ale i prawdziwym człowiekiem. Przez nasz chrzest zostaliśmy wszczepieni w Jego człowieczeństwo, a głos Ojca głosi również naszą prawdę. Ochrzczeni w wodzie i Duchu Świętym rodzimy się na nowo, zmartwychwstajemy z życia przeznaczonego na śmierć do życia, zoē, dzięki któremu nasza ludzka rzeczywistość zaczyna żyć na sposób Chrystusa. W ten sposób objawia się Jego życie, a nasze człowieczeństwo staje się do Niego podobne. W języku starosłowiańskim święty był nazywany „podoben” – podobny – a Matka Boża była nazywana „prepodobnaja” – najbardziej podobna.
Oto nasze uczynki objawiają Tego, do którego jesteśmy podobni. Nasze „ja” umarło i zmartwychwstało nowe, synowskie „ja”, które uczestniczy w „ja” Chrystusa: „Teraz zaś już nie ja żyję, lecz żyje we mnie Chrystus” (Ga 2,20).
Moje “ja” jest teraz zakorzeniona w zoē, w życiu Boga, ukonstytuowanym jako agape. Dlatego nie boi się już o siebie, nie musi nikomu niczego udowadniać, jest kochane przez Ojca i dlatego daje siebie poprzez bios i psychē. Tak jak Chrystus w swoim doświadczeniu w historii.
Kto wie, jak udało się zatriumfować kusicielowi, który w ciągu ostatnich kilku stuleci zdołał sprawić, że zapomnieliśmy o tych rzeczach i sprawił, że nasze zaangażowanie stało się podstawową rzeczywistością. Tak jakby wszystko sprowadzało się do zrozumienia treści wiary, a następnie do naciśnięcia pedału woli, aby zrealizować ją w życiu. Uczynki stały się centralnym punktem całego życia kościelnego. To bardzo dziwne, że przejście do zoē, do synostwa, do agape nie było tak mocno podkreślane. Wręcz przeciwnie, wiele osób mówi dziś, że uczynki zadusiły ludzi, w wyniku czego, niejako dla przeciwwagi, teraz uczynki są puste i maleją, są pozbawione komunii i miłosierdzia.
Jednak pod koniec listu Paweł zachęca: „Niechże i nasi wierni nauczą się przodować w [spełnianiu] dobrych czynów, które służą zaspokojeniu koniecznych potrzeb – żeby nie byli bez zasług” (Tt 3,14). Tłumaczenie z wersji Biblii włoskiej: aby nie byli bezowocni
Czym jest owoc? To dokładnie coś innego niż praca. Sam Paweł precyzuje, co to jest. „Jest zaś rzeczą wiadomą, jakie uczynki rodzą się z ciała” (Ga 5,19). Mówi „uczynki”, ponieważ mają one swój punkt działania w „ja” naszego ciała. „Owocem zaś Ducha jest miłość…” (Ga 5,22).
Nasz sposób działania jest owocem wody, która nas odradza, i Ducha Świętego. Dlatego działaniu chrześcijan jest obce samozadowolenie, rywalizacja, osądzanie, a objawia ono Ducha Świętego, to znaczy zoē, które można rozpoznać po charakterystycznych cechach takich jak: ” miłość, radość, pokój, cierpliwość, uprzejmość, dobroć, wierność, łagodność, opanowanie. Przeciw takim [cnotom] nie ma Prawa” (Ga 5, 22-23).
Jeśli nasza sposób działania nie manifestuje zbawienia, które do nas przyszło – nie tylko jest bezużyteczne, ale zaciemnia to zbawienie, które zostało dokonane przez Chrystusa, zgodnie z wolą Ojca.
ZIARNA są rubryką Centro Aletti udostępnianą w każdą środę.
Każdego tygodnia, oprócz homilii niedzielnej w formie audio, na stronie LIPA będzie do dyspozycji pogłębienie czytań liturgicznych z eucharystii niedzielnej bądź świątecznej